dugo nisam napisala nijedan "srcedrapajuc" tekst. nesto sto bi drugi hvalili. "kako ljepo mene je rasplakalo" "tocno znam taj osjecaj" "nisam o tome razmisljala ali sad si me zamislila" takve sam komentare znala dobivati. i sad dugo dugo nista. zasto? nije da nemam materijal, samo se ne zelim sjecati osjecaja koji su u meni. izbjegavam ih svaki dan kada se probudim znam da ce sve biti isto ko i prije. ne zelim se vracati u depresiju. onaj ogavan osjecaj da si prazan i nezadovoljan. sam. usamljen. ne zelim to! ali to sto si ne priznajem ne znaci da ti osjecaji nisu u meni. jos ga na neki nacin volim. i mrzim. je li moguce nekoga istoveremeno svim srcem voljeti i svim umom mrziti? e pa jeste. jucer me alkohol poceo odavati. pratila sam ga pogledom kud got je krenuo kao i u ona dobra stara vremena. no bojala sam se prici mu. normalno, on mene samo mrzi. a j uvijek zelim ono sto ne mogu imati. i nijedan decko nije dovoljno dobar. ne. lazem. nijedan moguci, potencijalni decko nije dovoljno dobar. ja toliko nepozeljna, nezeljena, nelijepa, neshvacena, ja dobivam pravo birati? to je krivo. s obzirom na realnost kakva sam, trebala bih biti sretna da me barem netko zeli. ma nitko ne zeli. cjeli cu zivot zaliti sto nisam bila pametnija pred 5 godina i pustila ga, trudila se da budem ljepa. trebala bi biti upornija. nije tesko biti ljep. to sam naucila. no ja nikako ne uspjevam. uvijek kad razmisljam o tome da radim na sebi, zavrsim na sutra. sutra cu poceti vjezbati. sutra cu manje i zdravije jesti. sutra cu uciti. sutra cu sve. najgore je kad je covjek sam sebi ruzan u svakom pogledu. a ja, ja se i mrzim i volim. danas vise mrzim.
when im gone-3 doors down. <3
zelim prijateljicu.neku koja ce biti tu. samo za mene. a ona, ona je daleko. i ne cujemo se ko sto smo planirale. a volim ju. opet, ne zelim biti prenapadna. mozda ako joj kazem kako osjecam, mozda ce "pobjeci". ljudi inace bjeze od moje ljubavi. a ja se brzo vezem za ljude s onom nekom posebnom energijom. i od mnogo njih isto tako brzo odustajem. i opet sam sama. trudim se naci prijatelje preko interneta. i neka su fake. barem da ja mislim da su stvarni, mozda mi se posreci. kad ne vidim kako osoba izgleda razgovaram s njom kao da je najbolja osoba ikat, no kad vidim i razocaram se, prekidam kontakt. nisam fer no takva sam. nemojte mi reci da ne sudite ljude prema izgledu? svi to rade.
sad idem. svjet maste me ceka. jednom cu uspjeti. jedan mi je zivot i necu ga pustiti da ode! o meni ce se slusati. o meni ce se pricati. bit cu sama no u svacijim glavama. to ce biti dovoljno.

zbog izgubljenog povjerenja u ljude majka mi uvijek kaze da sam zlopamtilo. i jesam. i zbog toga mi je svejedno da li je netko iz moje blizine ziv ili mrtav. kad govorim o ljudima iskljucujem onih 6-7 ljudi koji su nesto vise od obicnih ljudi. kad bi sutra saznala da je moja rodakinja, kolegica iz razreda, susjeda i slicno umrla, meni bi bilo toliko svejedno, dobra stvar bi bila ako je sprovod za vrijeme nastave pa da izostanem koji sat a losa ta sto trebam na sprovodu glumit razocaranu zalosnu osobu kad me ustvari nije briga. trenutno iz nesudenog mi vjeronauka, na koji idem samo zato da ne radim skoli probleme s rasporedom, ucimo o moralu, savjesti, dobrom i losem cinu. savjest gotovo da nemam, za moral ne znam, a dobro je ono sto cini moj zivot dobrim dok je lose ono sto me tjera nazad. i jeli lose ako za mjerilo stvari stavljam sebe? obicnu osobu, covjeka, smrtnika? ili bi morala za mjerilo staviti neku visu silu kao sto krscani stavljaju boga? nebi. ja zivim ovaj jedan jedini zivot i nije li normalno raditi sve da uspijem ostvariti onu savrsenu i uzvisenu srecu iako pritom naudim i povrijedim druge? zelim biti netko i nesto. zelim uspjeti ali zelim i zadrzati posebnost koju imam. koju sam dobila i bez koje se ne volim.
cesto dovodim sebe u tako reci "opasnost" samo da budem bolja od drugih. samo da oni izgube, samo da vidim kako sam "visa" od njih. volim se dokazati i imam onaj natjecateljski duh i u svakoj igri, svugdje bi nasla nacin kako biti bolja. zato i jesam uvijek nervozna prije neke igre. i malo je puta kada gubim. veseli me tudi neuspjeh i tuda nesreca. no ja sam i dalje "Master of Disguise" kad treba glumiti nesto sto nisam. nije meni tesko reci sta mislim samo je ljepo vuci ljude za nos kad imas koristi od toga.
i kako onda prijateljima objasniti da ti je doista stalo?
pa da moji prijatelji su samo fiktivni. osobe s kojima odlazim u zamisljen svijet. s njima sam nekad na ulici i jedva prezivljavam, nekad smo slavni pjevaci, nekad uspjesni poslovni ljudi, nekad oni koji upravljaju svijetom bez da itko za nas zna, nekad smo obicni ljudi. imam velike snove, znam.
zelim da ljudi za mene znaju. zelim da jednom budem uzor izgubljenim teenagerima. zelim uciniti nesto. zelim u zivotu raditi ono sto volim. hocu li uspjeti? mozda. vazno se nadati.

svjet mi dize zivce, pogotovo moja draga domivina, i svi primitivni seljaci u njoj. ono prvo sto ne valja u svjetu je vjera. bog na je stvorio, bog je svemoguc i savrsen a mi smo krivi za to kroz sto prolazimo, nosimo grijeh adama i eve i moramo se suociti s gladu itd. nitko nebi stavio stvari ovako : bog je svemoguc, zasto onda nebi izljecio tolike bolesne i gladne i svakojake ljude, zasto im ne pomogne? jer ce oni imat poslje ljep zivot u raju? zast onda nebi i ovdje imali? mislim, nema logike u tome i mislim da vjeruju oni koji se boje suociti s zivotom, oni kojima fali nada, oni koji nisu zadovoljni sobom, oni koji su preslabi da se nose s problemima, na zalost previse je takvih, slabih ljudi. nemaju u cem nac svrhu zivota i svoje mjesto pa ajmo svi masovno u crkve tamo je utjeha i tam su ljudi da nas prihvate. mislim, jadno i pateticno. prije sam govorila " ja ne vjerujem, a ko voli nek izvoli" no s godinama gubim tolernciju za takve, svrstavam ih na samo dno ljestvice. a zasto? jer se bahate. ko vjeruje misli da je bolji i superiorniji od nas koji vidimo kako je to besmisleno. i mene se sili da vjerujem. meni se govori "je mi bumo sretni u raju a ti ne" mislim, WTF? kaj ti brijes covjece? ajd nadaj se tom boljem zivotu, potrosi ovaj koji sigurno imas na iscekivanje onog boljeg i ja se iskreno nadam da ces drugi zivot dobiti posto ovaj trosis uzalud. i jos mi nije jasno, ako vec svi toliko zive za taj zivot poslje smrti, zast se jednostavno ne ubiju pa odma odu u bolji zivot? mislim, da to je zabranjeno vjerom ali bog ce im oprostit nije li tako? i onda ja, toliki protivnik vjere u skoli moram pohadati nastavu vjeronauka. zasto? jer je cjeli moj razred takav. svi vjeruju. najbolje je na satu slusat kad profesor nesto kaze svi samo klimaju glavicama " da naravno tako je slazemo se" niti ne razmisljaju o tome samo upijaju sta on kaze. ono doslovno upravlja njima. uzas. na kraju, crkva svime upravlja. iz katakombi su postigli toliku moc da upravljaju gotovo cijelim svjetom. zalosno.
a tek one recenice tipa " ja vjerujem jer sam dozivjela boga " mislim, sta si to dozivjela? covjece, ajmo realno. uzmimo za primjer ono "istjerivanje vraga" iz osoba. nisam prisustvovala, ali sam iz prve ruke slusala o cem se radi. znaci molitve ovo ono i onda idu svi ti puni vraga do svecenika koji stavi ruku na njih i oni se tresu, padaju, i na kraju se niceg ne sjecaju. e pa dragi moji vjernici, morali bi biti svjesni da u nekoj razini svjesti mozemo upravljati svojim mislima do te mjere da "nesvjesno" radimo neke stvari. ako u nesto vjerujemo, s vremenom cemo zaboraviti dali je to stvarno ili ne. na primjer ako ja stvarno vjerujem da kad dodem do svecenika moram se onesvjestiti, ja cu to napraviti nekontrolirano. ili evo jedan primjer za koji ste vjerojatno i culi. zena koja zeli imati djete, i pokusava to itd. moguce je da joj se dogodi lazna trudnoca sto znaci da ce ona imati sve simptome ko i trudnice, al djeteta nigdje, znaci da je ona utjecala na svoje tjelo, svoj um tako da ni sama nije znala. djelomicno sam zakomplicirala, ali hocu reci da smo itekako sposobni sebe uvjeriti u svasta sto nema veze s istinom.
i ja bi uistinu najradije sve to poslala u njihov raj pa neka tamo zive u tom svom savrsenstvu i nek lete na oblacima. -.-'
i jos se onda nadu mnogi znanstveni dokazi da su knjige tipa biblije pisane metaforicki, ali ne, biblija je zakon. -.-' prepateticno.
na to ja trosim svoje zivce. na seljake koji nemaju svoj stav.

p.s. ovim postom nisam nikog namjeravala uvrijediti, ali dajte, znate da sam u pravu kad kazem da nema boga.
hvala.

ja sam jedna od suvisnjih ljudi. onih koji mogu imati gotovo sve. nisam glupa osoba, nisam ni olicje ruznoce, nisam ni siromasna, ali preravnodusna sam na sve dogadaje i ljude koji me okruzuju. ne vidim srecu u onom sto mogu imati, vec u onom sto ne mogu. onda dajem sve od sebe da to dobijem, i opet prestaje biti zanimljivo. brzo se svega zasitim, stvari i osobe mi brzo dosade. trazim savrsenstvo koje ne postoji i povrijedim sve oko sebe. mislim da nema osobe oko mene koju znam a nisam povrijedila. no i na to sam ravnodusna. ne vidim srecu i zadovoljstvo i nisam sretna. s jedne strane opet je to uredu, jer ciljam visoko. zelim uvijek vise od svega. no u ovom malom primitivnom gradu nema vise. zato zelim putovati. naci svoje mjesto u svemu tome. negdje ima mjesto gdje spadam.
bilo bi ljepo biti sretan. i bilo bi ljepo imati nekog tko te voli, kom je stalo. no ja sve otjeram prije svega. jedna mana, jedna kriva rijec, jedan krivi naglasak i sve pada u vodu, ja sam nezainteresirana i odlazim. ravnodusno.
ali ima jedan jedini izvor zadovoljstva u meni, to je muzika. usput mastam o onom sto se nikada nece dogoditi, no sve me to vodi u drugi svjet, onaj koji nitko ne razumije. onaj u kom ja imam glavnu i posljednju rijec. onaj u kom stvaram kog zelim i ubijam kog zelim. moja vladavina ondje je apsolutisticka i nitko se tome ne protivi. moja rijec se slijedi. to je moja zelja.
no stvarnost kad tad dode i ja se moram odvojiti od svog carstva. i sada takoder, moram uciti. skola je jos uvijek najveci dio mog zivota, pa iako me ne cini sretnom, mozda me dovede do srece.
covjek se razlikuje od ostalih zivotinja jer ima savjest. no u ovom svjetu mnogo je ljudi koji savjest nemaju. ja sam ponosna sto sam djelom jedna od njih.

gledam svoje prijatelje i shvacam koliko sam nevazna u njihovim zivotima.tu sam onda kad im dode volja da malo popricaju samnom, inace ih nema. iako ja uporno i sebi govorim da imam to troje, cetvero ljudi oko sebe koji nisu udaljeni vise od 40kilometara. a u stvari nemam nikoga. subotama smo super, preko tjedna ni bok. i jako mi fali prijateljica. ona koju nikada imala nisam. u stvari imala sam ju na tjedan dana dok se nismo morale rastati. previse se vezem za ljude koji su nemoguce daleko. i opet sam sama, i nije da mi sve u toj samoci smeta, dakako, mnogo puta sam zahvalna sto me nitko ne gnjavi kad nesto radim, sto me nitko ne smara pricama o deckima koje se meni ne slusaju, no nekad mi fali smjeha. sjedim pred laptopom cijelo slobodno vrijeme i iz ocaja trazim neke smjesne strip slike da se nasmijem barem. toliko sati na dan ne pokazujem nikakave emocije. i kako onda da budem zadovoljna sama sa sobom? nikako. jedino s cim sam zadovoljna je moja bolesna bezosjecajnost prema ljudima opcenito. toliko mi je lako povrijediti druge i pustiti ih. toliko im zelim zlo. i kad netko pogine, ja iz toga izbijam sale, dok svi placu nad prijateljima ja se smijem. rekli su mi da je to posljedica proslosti. bila sam povredena pa sad mi nije tesko povrediti. no, ja i dalje dopustam odredenima da me povrede i da mi nedostaju. njemu, kog sam voljela toliko dugo godina i prema kom cu uvijek imati dozu postovanja i poniznosti i nakon svega sto je bilo, fali mi. ne mogu reci da mi je svejedno. te njemu koji je u toliko kratko vrijeme uspio osvojiti cjelu mene bez da to zeli, ili je mozda nekad i zelio, ja nikada necu saznati. i njoj koja je takoder dosla nenajavljeno u moj zivot i preokrenula ga naglavacke, spasila me najgore pogreske i zato ju obozavam. ona je svjetla tocka u mom zivotu. iako je miljama daleko. to su tri osobe koje su zauvijek ostavile trag u meni. a prijatelji, koje i dalje unatoc svemu tako zovem, su rjetki. njih troje. on zbog kog sam prvi put osjetila sto znaci stres i razocaranje. on koji me nekada volio vise od svega ali vise ni to nije ko sto je bilo. i on uz kojeg se osjecam sigurno. oni su ovdje, u blizini, no nekada ko da ih nema. svaki od njih ima svoj zivot u kom ja vise ne vidim mjesta za mene. i tako to ispada sve sto fiktivno imam. tri osobe da me povrijede ili dignu do nebesa i tri osobe koje gubim a ipak mi je stalo. i sad ce zima, polako dolazi, i opce je poznato kako ja preko zime uvijek padnem nisko i sve sto vidim crno je no zimi takoder shvacam mnogo stvari. pa cu u postovima, nadam se, pisati ta neka nova razmisljanja o svemu sto mi se dogada. a gdje je moje ljeto? vrijeme kad se smijem i plesem po sobi. vrijeme kad sam otvorena i opustena. falit ce mi to ovih nekoliko mjeseci no znam da dodi ce i to ponovno. :)
nadam se da cu jednog dana naci pravu prijateljicu, ili jos bolje, naci nacin da dodem do NJE koja je toliko daleko.